3. Demencija nije samo gubljenje pamćenja

Gubitak pamćenja najčešće se izražava umanjenjima sposobnosti dosjećanja nedavnih događaja što je posljedica oštećenja tzv. kratkotrajne memorije. Osobe s demencijom mogu se u govoru ponavljati i koristiti pogrešne riječi. Ali demencija može utjecati i na način kako ljudi razmišljaju i govore, kako si predočavaju stvari, kako se osjećaju i ponašaju. Sve to najčešće prati dezorijentacija, predočavanje trodimenzionalnosti prostora i određivanje udaljenosti i procjene brzine objekata koji se kreću, iluzije i halucinacije, problemi u komuniciranju pa čak i mogućnosti izražavanja potrebe za određenom hranom.

S vremenom, simptomi demencije se postupno pogoršavaju. Kojom brzinom će se to događati, razlikuje se od osobe do osobe – pa neke osobe s demencijom mogu biti godinama samostalne.

Pogledajte upute za prepoznavanje znakova demencije

Stigma demencije

Riječ demencija potječe od latinske kovanice de-mens, u izravnom prijevodu: od-pameti. Stoga se ukorijenila u narodu kao pojam za sišao s pameti, adio pameti i sl. U godinama koje su iza nas liječnici su njezinu pojavu, posebice jer se izražava kod stariji osoba, dijagnosticirali kao staračku demenciju (dementia senilis), a smatrali ju bolešću po sebi, a ne simptomima bolesti koje degeneriraju stanice mozga.

Iako su se vremena primijenila, demencija još uvijek ostaje u najvećem broju slučajeva nedijagnosticirana. Neki od nemedicinskih razloga za to su i strah od dijagnoze i strah da javnost (prijatelji i znanci) ne saznaju da je u nekoj obitelji netko poremećen. Onoliko koliko budemo kao zajednica u stanju smanjiti stigmu demencije i podržati osobe koje sumnjaju u pojavu demencije da što prije zatraže liječničku pomoć, toliko ćemo više pomoći osobama s demencijom da prime ranu dijagnozu te žive boje i duže. Da bismo to mogli ostvariti što bolje, osobama s demencijom trebamo biti prijatelji i prihvaćati ih u našu zajednicu. Zapravo, naše zajednice učiniti demenciji prijateljskima.